SLAVKO ŠOHAJ

Rođen u Zagrebu, 8. lipnja 1908. godine. Studirao na Akademiji likovnih umjet-nosti u klasi prof. Lj. Babića i V. Becića. Usavršavao se u Parizu. Bio je likovni suradnik Arheološkog muzeja u Zagrebu od 1935-65. godine.

Otvoren prema izazovima moderne figuracije, Šohaj je poetski realist izvanredne senzibilnosti i dosljednih stilskih zasada. Prvi put izlaže 1934. godine kao gost “Grupe trojice” u Zagrebu. Zapažen kao tipičan predstavnik tadašnje zagrebačke slikarske škole, nadahnut Cézanneovom konstrukcijom kromatskih masa i Matisseovim kolorizmom. Posebnim smislom za mjeru i odnos konstruktivnih, kolorističkih i grafičkih elemenata, uz sugestiju intimna ugođaja, uvrstio se među slikare kojima je “komorni” način doživljavanja svijeta jedna od osnovnih značajki. Boja mu je od najranijih godina glavno sredstvo izraza, često svedena na diskretne tonske prelaze ili smjele susrete suprotnih vrijednosti. Na taj način sugeriran je prostor u kojemu, osobito u mrtvim prirodama, ima ublažene kubističke projekcije oblika i osamostaljenih obojenih površina bliskih apstrakciji.

Poslije 1950. godine akordi boja postaju zvučniji, a tumačenje motiva slobodnije i maštovitije. Predmeti istaknutih obrisa prožimaju se s okolinom, u kompoziciji su naglašeni dijelovi, premda je i “pozadina” obrađena pomnjivo postavljenim slojevima boje. Posljednjih desetljeća tonsko-koloristički način zamjenjuje uvođenjem novih simbola i postupaka, naglašavajući dekorativnost i plošni ritam kompozicije. U mnogobrojnim crtežima na svaki doživljaj reagira posebnom tehnikom i načinom izvedbe, od analitičke studije do spontane improvizacije. Sažetost izraza i usredotočenost na osnovne naglaske zapažaju se poglavito na njegovim crtežima u boji, akvarelima i gvaševima.

U nizu autoportreta suptilno tumači vlastiti lik i njegove mijene, uvjetovane unutrašnjim proživljavanjem.

U najnovijem razdoblju pojavljuju se zvučni kromatski naglasci na tonski prigušenim površinama, a geometrijska se arabeska sve više osamostaljuje. Aktovi u interijeru povezuju melankolično raspoloženje i putenost oblika, a izražajnost se postiže deformacijama tijela ili neuobičajenim kompozicijskim rasporedom. U sličnome duhu slika figuralne prizore u krajoliku, posve sažetih oblika i kontrastne rasvjete. Osjetljivost za kromatski prijelaz i kolorističku nijansu, uz smirenu opservaciju i čvrstu konstrukciju, obilježuju vedute Dubrovnika, Cavtata i Hvara.

Samostalno je izlagao u Parizu, Beogradu, Splitu, Vinkovcima, Karlovcu i Zagrebu.