IVAN RABUZIN

Naivni slikar, rođen u Ključu 27. ožujka 1921. godine. Završio majstorski odjel obrtne škole u Zagrebu 1948. godine. U to doba (1945/46) polazio večernji tečaj crtanja (K. Angeli Radovani). Premda ta poduka čini temelj njegove likovne kulture, Rabuzin će ostati samouk koji svijet oko sebe gleda očima prvodošloga, pa se ne može osloniti na tuđe iskustvo i preuzetu, posuđenu formu.

Važnije su godine u njegovoj afirmaciji: 1956, kada priređuje prvu samostalnu izložbu; 1958. i 1960, kada mu Galerija primitivne umjetnosti u Zagrebu postavlja značajnu izložbu i “premješta” ga iz područja radničkog amaterizma u aktualne tokove umjetničke naive, te 1961, kada mu ekskluzivna “Gorgona” organizira izložbu i potvrđuje ga kao suvremenog majstora.

Godine 1963. napušta posao u novomarofskoj tvornici pokućstva (gdje je radio od 1950) da bi se potpuno posvetio slikarstvu.

Motivi i sadržaji Rabuzinovih slika nastalih od 1956. pokazuju dvojnost vizije i nestalnost rukopisa. Godine 1958. učestala su djela kojima prevladava svoju podvojenost, oslobađajući se usput i njezinih negativnih posljedica.

Već 1959. godine nastaju prva paradigmatska djela Rabuzinova stila u kojemu osnovnu plodotvornu česticu čini kružić boje: trag ostavljen vrhom tanka kista. Rabuzin svoje slikarstvo opisuje kao (voluntarističku) viziju; ono je idealistička rekonstrukcija svijeta. Još preciznije, slika je prekonstrukcija Raja, raj na Zemlji.

Rabuzinova paleta postupno gasi svoja sočna modrila, zelenila i crvenila: na njoj se skladaju suptilniji akordi žutoga i ružičastoga, plavoga i ljubičastoga. U posljednjih nekoliko godina Rabuzinovi cvijetni motivi postali su u cijelome svijetu raspoznatljiv autorski znak. Slikar ga je aplicirao na uporabne predmete manufakturne izvedbe (tapiserija) i industrijskih serija (keramika “Rosenthal”), vrijedna su ostvarenja u Japanu: zastor kazališta “Takarazuka” u Tokiju i zastor u predavaonici Muzeja moderne umjetnosti u Urawi. Nekoliko se puta okušao i kao scenograf.

O njegovom slikarstvu snimljeno je desetak dokumentarnih filmova i tiskano pet monografskih prikaza.

Važnije su mu izložbe u Zagrebu, Parizu, Milanu, Varaždinu, Zürichu, Bratislavi, Dubrovniku, Oslu, Münchenu, Amsterdamu, Firenci, Tokiju, Ženevi, Bernu, Hamburgu, Kölnu.

U katalozima svojih izložaba objavio je autobiografske zapise u kojima govori o vlastitoj poetici i stvaralačkom procesu. Rabuzinovi tekstovi provrazredan su dokument za one koje zanima povijest hrvatske umijetnosti i psihologija modernoga - ne samo naivnoga - umjetnika.